Imao sam krasnoga mačora, dobio sam ga na poklon od otkačene galeristkinje jedne davne jeseni kad su mi preči bili jorgan, par tanjira, tiganj i pola tuceta čaša. Ali šta da radiš, poklonu se ne gleda u zube niti pod rep. Mačak se zvao Bartholomeus, po holandskom majstoru Bartholomeusu Appelmanu, poznatom po... poznatom po skoro ničemu. Appelman je slikao sumorne pejsaže, skoro da bi čovjek mogao pomisliti da je umjesto u boje svoje kičice umakao u kišu, maglu i čemer. Appelman te jeseni ofarbao moj novi grad i nebo iznad njega, nije žalio ni sive ni teget farbe.

U to vrijeme, jedva sam znao prozboriti par riječi na engleskom, čeljust mi se još nije bila svikla na strane glasove i vokale, pa nije bilo šanse da izgovorim Bartholomeusovo ime sve da su nam goli životi zavisili od toga. Pokušali smo sa Bart, nije išlo, dlakavo čudovište se jednostavno nije odazivalo na moje pozive. Uspostavili smo kakav-takav odnos, većinom me ignorisao nadasve opušteno i elegantno, i tek ponekad, kad bi mu zatrebalo nešto, sjetio bi se da i ja postojim. Nije me vrijeđalo, imao sam sreću da sam poznavao djevojku koja me odlično istrenirala za ovakve situacije, prekrasan jedan curetak koji je lično, nemoj da u to ko posumnja, izumio transformator koji naizmjeničnu struju pretvara u jednosmjernu.

Ali nemojte misliti da se žalim, da tračam mog repatog drugara. Taman posla, da nije bilo Bartholomeusa, satrali bi me pustoš i samoća milionskog grada. Nada i ja smo već bili digli ruke jedno od drugoga, prestali smo obraćati pažnju na mogućnost da će slijedeći ponedeljak donijeti straobalnu dobru vijest, ponudu za posao, pismo iz dalekog grada ili nešto upola divno. Bartholomeus i ja smo se skućili u majušnom apartmenu na trinaestom spratu zgrade u centru grada, u ulici oivičenoj mladim javorima sapetim u betonske saksije. Spavao je kraj prozora, ja na uskom polovnom krevetu. Preko dana sam ili čitao ili piskarao dupeta oprezno parkiranog u invalidnu stolicu koja se uporno klatila bez obzira koliko komadića presavijenog kartona bih poturio pod nogu kraću od ostalih za dobra dva centimetra. Kad bih se nagnuo da dohvatim nešto sa druge strane stola, zazvučalo bi kao da kroz stan koračaju nečije štikle.
Bartholomeus bi tada podigao glavu sa svog stražarskog mjesta na ispustu podno prozora, kao da je i njemu bilo čudno što se ova samoća rastegla u nedogled. Povazdan je sirotan sjedio tu uz okno, naginjao se i virkao na svijet sa one strane prozora i shodno tome, prekrstio sam ga u Selma, bez nekog posebnog obreda i čina. Za divno čudo, počeo se odazivati na to ime.

Selma je doživjeo duboku starost, što je krasota koju i vama želim od sveg srca. Saznao sam to od bivše poludjevojke kojoj je Selma pripao nakon našeg razlaza, skupa sa ulupanim Chryslerom, fikusom i tosterom. I skoro da bih zauvijek zaboravio na mog drugara Selmu da se nedavno u naš dom nije ušetalo čupavo klupko koje su moji ukućani odmah prigrlili. Gospa moja plemenita, uvijek sklona da iz šarolike baštine naših naroda iščeprka nešto milo i toplo, predložila je da mače nazovemo Selma.

Krasno je to ime, ne bunim se, ali nekako, čini mi se... Selma, to nije ime ni za mačku niti za ženu, Selma je perfektno ime za samoću satkanu od čekanja, a samoća i ja smo se dovoljno družili. Više nego dovoljno.

Šic Selma! Iš što dalje od mene!