Posmatram sa terase automobile i ljude
kako trče preko ulice,
škripe gume i jure,
svi nekuda žure!
Primaknem šoljicu kafe usnama i opečem se.
Vrelina me trgne.
Shvatam da me užurbanost grada obavija
i opet postajem slabija.
Oči mi se pune suzama
i opet naviru pitanja:
Gde sam to ja?
Da li je ovo život o kome sam maštala?
Možda se moja duša na putu kroz prostor i vreme u nešto zagledala,
zastala i zanela,
baš kao i ja sada,
pa sam umesto u vreme pisama, romansi i poezije ja u ovo vreme
rođena.
Ja još uvek tvrdoglavo čuvam svoj album sa markicama,
a pisma su odavno svi prestali da pišu.
Ja još uvek žalim za svim njegovim praznim stranicama,
pa me emocije obuzmu i na licu stvore kišu.
Ja i dalje maštam o nekoj romansi,
njega pod svojom terasaom kad se svetlo ugasi,
kako me svojim stihovima i pesmom zavodi,
ja i dalje maštam o takvoj nekoj ljubavi.
Još nema komentara.
Ostavi komentar, započni diskusiju!