U poslednje vreme imam strah da će se obistiniti ono što ne bi trebalo.
U nekom škotskom selu prodaje se knjiga sa jednom praznom stranicom izgubljenom u nekom delu svezka. Ako čitalac stigne do te stranice u trenutku kada otkuca tri popodne, umire.
Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš. Ulica je mirna, s vremena na vreme vetar u baštama pomeri drveće. Negde zalaje pas, udaljenom ulicom prolaze kola.
Dani se slažu u nizu vreline, koja se prosipa u talasima. Nastavljajući se na niz napuklih crepova spremnih da propuste vodu.
Čitam tako čitam. I čitam.
Hoću da znam, koliko još treba da prođe vremena od poslednjeg našeg susreta, da bih mogla da spomenem tvoje ime a da me pri tom ne zaboli u središnjem delu grudi. U stvari, ja sam tebe ispratila. Ti mene nisi mogao da vidiš.
Nekada je na zemlji živeo strašno bogat car. Imao je toliko novca da ga niko iz njegovog carstva nije mogao izbrojati. Zato car odluči da sam izbroji svoj novac.