21.02.2019
VELIKOM
56, Novi Sad, Serbia

VELIKOM

 

Prva moja srećo,

Zašto te ne srećem ovih dana,

Zašto te godinama nisam srela,

Da te pogledam svojim sarmookim očima

I kažem ti koliko te volim!

 

Znam da si zauzet,

Sad si gazda,

Porezi te guše, muči te konkurencija,

Imaš dve kćerke,

Pitam se jesu li lepe kao ti;

Imaš stotinu obaveza

I ne zamajavaš se sećanjima na nas.

 

Ko mi je kriv što sam te ostavila

Onda kad si disao za mene,

Kad sam ti bila sarmooka princeza,

Sunce tvog života,

Kad sam bila tvoj Mali,

Tvoja divna crna žena,

Kad si mi nameštao golove,

Čekao me ispred škole,

Bacao me sa ramena u vodu,

Ljubio me kao nikoga.

 

Ko mi je kriv što nisam znala ko sam,

A još manje ko si ti,

Kakva se vrednost krije

U tvojim lavljim grudima,

Mrklim očima, nasmejanim rukama.

Ko mi je kriv što sam tebe mučila

Jer su mene drugi odbacivali.

 

I kad sam te ostavljala nisi me mrzeo,

Samo si me molio da

jednog dana postanem čovek,

samo to i ništa više.

Da isteram iz sebe tog

Malog monstruma

Koji se oseća dobro

Samo kad je nesrećan

I uništava svakoga ko ga voli.

 

Sada je nešto drugo,

Valjda sam odrasla,

Postala sam majka

ovog vrelog proleća.

Sve je drugačije,

Ove godine se vraćaju stare vrednosti,

Pa si se i ti meni vratio.

Svake noći čujem našu pesmu,

A suze mi se same slivaju niz lice.

Žao mi je tebe, sebe, ljubavi, mladosti.

 

Žao mi je zgubljenog vremena

Koje se nikad više ne može vratiti.

Žao mi je što te nisam volela

Onako kako si zalsuživao.

Žao mi je što sam pokvarila našu sreću,

Što nisam s tobom proživela

Sve ono što je trebalo.

Žao mi je što nisam dala one golove

I što sam sa tvojih ramena

U vodu padala kao daska.

Žalim što te nikad nisam primila u sebe,

Što mi nisi bio prvi,

Što nikad nismo otišli na more,

Što oči mog deteta nisu tvoje,

Što ti danas ne peglam košulje

I ne pravim kolače.

Žao mi je, žao mi je, žao mi je...

 

Zato želim da te vidim,

Hoću da ti to sve kažem,

Samo da ti kažem, ništa više,

Neću da ti ulazim u život,

Ne boj se!

 

A ne srećemo se nikako,

Valjda još nije vreme,

Mada su prošle godine...

Sudbina će to već udesiti,

Ne treba da brinem.

 

Nije propustila da nas spoji,

Pa neće propustiti ni da nas dovede

Na istu stranu ulice,

Jednog dana...

 

Možda će opet biti maj,

Naš maj,

Vodiću svog sina za ruku,

A ti svoje kćerke.

 

Videćeš ponovo moje oči,

Ja tvoje,

Ti njegove,

Ja njihove,

Nasmešićemo se

I sve će biti rečeno...

 

Liczba odwiedzin: 8
 
Komentarze

Na razie nie ma żadnych komentarzy.
Dodaj komentarz aby rozpocząć dyskusję!

Blog
Blogi są aktualizowane co 5 minut