Vikend u očaju
36, Doboj, Bośnia i Hercegowina

Ja se duboko izvinjavam što moji blogovi nisu ispunjeni srećom,

radošću i šarolikim avanturama, jedino šta ja imam da podijelim
sa svijetom jeste nesrećna patnja i bol, i želja da se pronađe
osoba koja će iste da odstrani, jer ja sam to jednostavno ne mogu.

Petak je uveče, kao i obično prolazim gradom ne zato što želim
nego zato što moram, vraćam radne kolege kući poslije završenog
radnog dana. Oni su vjerovatno jedini sa kojima uopšte i mogu da
pričam, ali priča je uvijek o poslu, a to slabo da pomaže mome stanju.
A svi su oni dvostruko stariji od mene, pa šta ja imam sa njima da
pričam osim posla??

I kada ih ostavim u gradu i ostanem sam, vraćam se istim putem
kojim sam i došao, po stohiljaditi put, putem koji napamet do te
mjere znam da ga zatvorenih očiju mogu odvoziti. I kako bi mi bilo
lijepo da to i uradim, da prođem gradom i da ništa ne vidim niti
čujem. Ljepše bih se osjećao nego što sam sada.

Gdje god da se okrenem, skoro pa svi sjede ili hodaju u parovima.
Ima tu i lijepih i ružnih i odvratnih ljudi, barem kako meni oči govore,
ali najbitnije je da oni imaju nekoga pored sebe. A ja nemam nikoga,
niti sam iskreno ikada ikoga imao, osuđen da među njima prolazim
kao vječiti samotnjak. Valjda postajem toliko očajan zbog ovog
ponavljanja da postajem zajedljiv i ljubomoran, pa zamišljam kako
bi mi najljepše bilo da ih sve pobijem, da mi ne ubijaju ionako već
ubijenu psihu.

Tako mi prolazi svaki petak uveče, u očaju, vratim se kući ovako utučen
i ranije legnem da spavam, da odjaučem svoj očaj. Ali bez obzira koliko
htio da plačem, ne mogu, jer sam u djetinjstvu do te mjere izdisciplinovan
da sam jednostavno postao fizički nesposoban suzu da pustim. Pa onda
provedem veče zavijajući i prevrćući se u krevetu dok ne zaspim.

Večeras je to jednostavno tako, a i subota naveče biće apsolutno ista.
Stvari se ne mijenjaju već godinama, prokleta monotonija ubija me
do te mjere da ju jedva ikako podnosim, u svom tome očaju možda
jedino šta me drži je nada, koja je, ironično, još očajnija.

Ali zašto ja uopšte sve ovo pišem? Ljude ne interesuju tuđe muke i problemi,
svaki razumno sebičan individualac već je poslije drugog paragrafa ostavio
ovaj tekst po strani i proglasio me budalom. Iskreno, ne krivim ih, bolje su
prošli od mene u životu, njima ovako pregaženi ljudi ništa ne znače. Jer
za svakog pojedinca kome je život med i mlijeko postoji i jedan kome je
život zauzvrat trnje i kamenje. Vjerovatno negdje na drugome kraju svijeta,
ili negdje bliže, neko živi svoj savršeni život oprečno mojoj sudbini.

Karma, prokleta karma, eto šta je... Ako je to...
A sad me izvinite, idem u krevet da se izjaučem...

Liczba odwiedzin: 24
 
Komentarze
LadyM68 24.01.2014

A ja pamtim jednu divnu sredu i jos lepsi cetvrtak ... kad si srecan, dani gube znacaj *YES* *THUMBS UP*

NinaRichi 24.01.2014

Nista nije ni samo crno ni samo belo...I oni ciji zivot izgleda kao med i mleko..nose u sebi bar jednu tugu...razocarenje..Svako je bar jednom u zivotu se osecao tako kao ti...
A ti si tek na pocetku zivota..Bice srecnih cetvrtaka i sreda, pa jos lepsih petaka..A onda opet naidju miomenti monotonije preispitivanja svog zivota i postojanja..I tako sve u krug..Jer i zivot je samo krug..koji se ipak okrece :)

Blog
Blogi są aktualizowane co 5 minut